Skip to content

Medijska pismenost – (ne)sistematična implementacija u školske programe

Autori: Tamara Tasić, Stefan Milenković

U vremenu sveopšte digitalizacije, okruženi smo mnoštvom medija koji imaju različite uticaje. Medijski prostor je razuđen, a selekcija informacija je postala komplikovana. Sadržaj nam više ne nude samo profesionalni mediji, već svako ko ima pristup internetu, bez obzira na uzrast ili stepen obrazovanja, bez obzira na to da li jeste ili nije novinar. S jedne strane, to predstavlja veliki napredak jer ljudi više nisu samo pasivni primaoci informacija. S druge strane, to često može biti ogroman problem jer nisu svi kompetentni i postavlja se pitanje verodostojnosti informacija.

Mnoštvo izvora informacija dovodi u zabludu primaoce poruka, naročito one koje nisu medijski pismeni. Još jedna od posledica bi mogla biti manipulacija. Medijski pismena osoba je sposobna da razlikuje medijsku stvarnost od istinske stvranosti, što je posebno značajno za savremeno doba.  S obzirom na to da je tehologija danas dostupna svima od najranijih uzrasta, neophodno je da tehnološku pismenost prati  i medijska pismenost.

Medijska pismenost se odnosi na sposobnost da se različito i kritički sagledaju, razumeju, proučavaju i stvaraju medijske poruke. Nadležni iz Ministarstva kulture i informisanja, koji su nam pružili sve neophodne podatke koje tražili u vezi sa ovom temom,  navode da  je 2011. godine u Strategiju razvoja sistema javnog informisanja u Republici Srbiji do 2016. godine uvrštena  medijska pismenost i to kroz kratko poglavlje 9, koje nosi naziv „Medijska pismenost i akcioni plan“. Sprovođenje ove strategije rezultiralo je uvođenjem pojma medijska pismenost u:

  • Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju (“Službeni glasnik RS”, br. 55/2013) član 21. stav 2, uvodi pojam medijske pismenosti;
  • Zakon o obrazovanju odraslih (“Službeni glasnik RS”, br. 55/2013) član 43. stav 1, tačka 5 uvodi pojam medijske pismenosti u kontekstu planova i programa za odrasle;
  • Zakon o javnom informisanju i medijima u okviru definicije javnog interesa u članu 15. tačka 7 navodi da je javni interes u oblasni javnog informisanja i podržavanje da medijska pismenost bude deo obrazovnog sistema;
  • Zakon o javnim medijskim servisima, tačka 10 razvoj medijske pismenosti stanovništva.

Ministarstvo je osnovalo, i u decembru 2018. održalo konstitutivni sastanak Radne grupe za izradu predloga priručnika za razvoj i unapređenje medijske pismenosti u preduniverzitetskom obrazovanju.

Radnom grupom koordinira Ministarstvo kulture i informisanja, a članovi su predstavnici Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija, Ministarstva omladine i sporta, Pokrajinskog sekretarijata za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – nacionalne zajednice, Nacionalnog prosvetnog saveta Republike Srbije, Zavoda za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja, Javnih medijskih ustanova Radio-televizija Srbije i Radio-televizija Vojvodine, Regulatornog tela za elektronske medije i Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja.

Predstavljanje priručnika na kom radi ova radna grupa, a koji će biti namenjen nastavnicima u školama, predviđeno je za decembar 2019. godine. Rad radne grupe tehnički podržava projekat Evropske unije pod nazivom „Medijske reforme 2018-2020“, kroz komponentu Medijska pismenost čiji je korisnik Ministarstvo kulture i informisanja.

Profesor Slobodan Reljić sa Učiteljskog fakulteta u Beogradu smatra da je Medijska pismenost u školama neophodna da bi se mladi ljudi snašli u vreme velikog broja informacija.

Medijska pismenost svuda u svetu podrazumeva da se nove generacije obuče da kritički gledaju na ubitačan broj informacija koje kao monsunske kiše padaju na društvo. Tehnološki potencijali su doveli čoveka u poziciju da on ne može da registruje odakle informacije dolaze, šta su ciljevi onih koji ih šire, kakva je uloga njemu namenjena. Naši očevi su znali da „novine lažu“, mi smo verovali da to možemo ispraviti, vi nove generacije plutate u okeanu infromacija i uglavnom skačete s jedne platforme na drugu a da i ne možete da mislite o tome. Informacije su danas kao vazduh. Znam da ima mozgova koji misle da je to „super“, ali ja pripadam onim ljudima koji misle da je to strašno i da su posledice nesagledive.

Generalni sekretar Udruženja novinara Srbije, Nino Brajović, takođe smatra da je uvođenje Medijske pismenosti u škole važan korak, koji potvrđuje da je konačno prepoznat značaj medijske pismenosti, i dodaje da je promena informatičke i informacione pismenosti  proces koji iziskuje dobre programe, kadrove i vreme.

Od septembra 2018. godine medijska pismenost je postala izborni predmet u nekim gimnazijama u Srbiji, dok se u srednjim stručnim školama još uvek ne govori o tome. Kako kaže savetnica u Ministarstvu kulture i informisanja, Maja Zarić, zavod za obrazovanje i vaspitanje je u poslednjih godinu dana intenzivno radio na uvođenju medijske pismenosti u školske programe i to kroz posebne predmete, kao i u okviru postojećih predmeta kroz posebne kompetencije. Ona napominje da je novi izborni predmet pod nazivom „Jezik, mediji i kultura“ u  školskim programima od  2018. godine i da imaju informacije da ga školarci često i rado biraju. Što je prema njenom mišljenju samo potvrda osvešćenosti i potrebe da svoja dosadašnja znanja, iskustva i veštine sistematizuju i unaprede. Međutim, postavlja se pitanje da li je takva situacija i u školama na jugu  Srbije kao i to da li je  za medijsko opismenjavanje u srednjoškolskom uzrastu kasno?

Glas juga: Što brže uvođenje u školske programe, to bolje

Profesor Srpskog jezika i književosti u gimnaziji ,,Svetozar Marković’’ u Surdulici, Miloš Stojanović, smatra da medijsku pismenost treba da predaju profesori Sprskog jezika i književnosti ili profesori informatike. On takođe smatra da sa medijskim opismenjavanjem treba započeti u osnovim školama, od sedmog razreda pa naviše. Navodi i to da je na nastavničkom veću u surduličkoj gimnaziji bilo reči o medijskoj pismenosti, ali da u praksi još uvek ništa od toga nije izvedeno.

Situacija je malo drugačija u Vladičinom Hanu. Po novom planu i programu, za prvi razred gimnazije postoji izborni predmet „Jezik, kultura i mediji“, dok u stručnim školama toga još nema, navodi psihološkinja i profesorka gimnazije ,,Jovan Skerlić’’ u Vladičinom Hanu, Svetlana Katičić. Iako učenici u ponudi imaju šest izbornih predmeta, ove godine su se odlučili za predmete vezane za zdravlje, sport i primenjene nauke, što ne znači da sledeće godine neće biti drugačije, optimistična je Katičićeva, po pitanju izbora predmeta koji se odnosi na medijsku pismenost. Kao i Stojanović, i ona smatra da bi ovakav predmet trebalo da predaju profesori jezika i književnosti, ali i novinari.

Od ključne važnosti je sistemstsko uvođenje ovog predmeta, to bi za sve učenike bilo od velikog značaja, bilo za one koje će nastaviti sa daljim školovanjem, bilo za one koji će nakon srednje škole tražiti posao. Ključ je u tome da kao građani kritički analiziraju medijske sadržaje.

Direktor niške gimnazije “Stevan Sremac”, Milan Stojanović, kaže da se u ovoj školi izučava predmet „Jezik, mediji i kultura“ i da će ga naredne godine izučavati učenici prve i druge godine. Kako on navodi u školskoj 2018/2019. za ovaj predmet opredelilo se 138 učenika prvog razreda, a nastavu iz ovog predmeta inače drže jedna nastavnica srpskog jezika i književnosti i jedna nastavnica španskog jezika.

Nino Brajović smatra da ovaj predmet ne može da drži svako, te da bi predmet trebalo da predaju informatičari, ali i novinari:

Taj predmet ima dve komponente: informatičku pismenost, koja podrazumeva znanje iz oblasti informatičkih tehnologija koju predaju informatičari i  informacionih koje mogu da predaju novinari jer se odnose na prepoznavanje i razumevanje medijskih poruka a to znači razlikovanje  tačnih od lažnih vesti i objava.

Slobodan Reljić pak smatra da je predmet multidisciplinaran i da ga čine elementi više disciplina, kao što su sociologija, politikologija, komunikologija, psihologija, kao i pedagoško znanje, i dodaje:

Valjalo bi pripremiti dobre udžbenike. Kritičke, naravno. Na tome bi svaki kerativan predavač, iz ovih navedenih studija, mogao da drži pažnju i usmerava decu na kritički odnos. Ključno je: znanje s kritički odnosom, jer komercijalni i propagandni medijski sistemi imaju jaka objašnjenja o funkcionalnosti sadašnje medijske industrije. Priznaje se tu i tamo neki problem, ali odmah relativizuje i blokira onim: pa šta? ovo je takvo vreme!

Profesori koji prenose znanje studentima koji bi u budućnosti mogli da budu kompetentni predavači iz oblasti medijske pismenosti, saglasni su oko značaja medijske pismenosti za mlade ljude. Profesorka Marija Vujović sa Departmana za komunikologiju i novinarstvo Filozofskog fakulteta u Nišu smatra da pre dolaska na fakultet studenti novinarstva ne moraju da poseduju posebna znanja o medijima, što važi i za studente drugih fakulteta, ali dodaje kako veruje da su svi svesni koliko je značajna medijska pismenost.

Reljić je zadovoljan nivoom medijske pismenosti kod svojih studenata, koji se obučavaju za buduće pedagoge:

Ja sam na mom Fakultetu držao nastavu za užu naučnu oblast sociologije – predmete sociologija obrazovanja, sociologija porodice, obrazovanje za medije (što je najbliže sociologiji medija) i izborni predmet sociologija mode. Mediji su fenomen koji najviše zanima ove generacije. To nije nikakvo iznenađenje jer su oni okruženi medijskim sadržajima (istraživanja pokazuju da su u kontaktu čak 70% budnog stanja s medijima), suočeni sa tehnoliškim promenama koje su povezane s njihovom strukom, lično oduševljeni ili začuđeni onim što se oko njih događa. Sve veći deo čovekovog života danas je veštački svet koji se posreduje kroz medije i „digitalne magistrale“.

Reljić takođe ističe da se oni veoma lako obrazuju u tehničkim veštinama koje se tiču medija jer pripadaju toj generaciji, ali i zato što su zaintersovani za ono „šta im mediji rade“ od života, od posla, od budućnosti.

Ne bi se moglo reći da oni ne znaju o medijima, ali to su ona znanja koja ljudima nameće potrošačko društvo, propaganda državnog Levijatana, ono samohvalisanje medija i novinara, neki stari signali kako mediji donose istinu, brinu o malom čoveku… Sve u svemu, to je ono što vas nauči informatičko društvo u kome je vladanje manipulisanjem izvedeno do kraja. Kritičkih znanja imaju neznatno i to ih onda strašno privlači. Logično je za mlade generacije da budu subverzivne i sumnjičave prema svakom sistemu, a kamoli prema ovoj vrsti globalnog totalitarizma, ali to trenutno nije slučaj sa većinom, zaključuje Reljić.

Sadržaj i koncept predmeta

Nino Brajović smatra da predmet u okviru koje se izučava medijska pismenost mora da ima dve komponente. Teme koje unapređuju znanja u korišćenju računara, tableta, pametnih telefona, bezbednosne kulture na internetu kada je reč o informatičkoj pismenosti su prema Brajoviću jedan deo tema koje bi se obrađivale na ovom predmetu, dok bi drugi bio informaciona pismenost koja „podrazumeva učenje o novinarskom kodeksu, spinovanju, lažnim vestima, istini i post istini, medijskim zakonima, uticaju vlasništva medija na uređivanje…“.

Slobodan Reljić smatra da je u okviru ovog predmeta neophodno obratiti pažnju na kritičku analizu medija.

To je sažeto u nazivu predmeta koji je sad izborni za gimanazijalce : Jezik, MEDIJI, kultura. Sažet pogled na šemu komunikacije, značaj simboličke komunikacije, uvid o ulozi jezika u ljudskom društvu i savremene tendencije u kojima slika postaje važnija u masovnoj komunikaciji od reči. Mediji – šta su mediji , pregled sadržaja i načina medijske proizvodnje sadržaja od knjige i štampe do TV, interneta i smart-telefona; savremeni proces konvergencije sadržaja u novim tehnološkim uslovima; i kultura – u kakvoj to kulturi nastaje, uspon industrije kulture, i uticaj potrošačke kulture na razvoj medija.

Reljić takođe dodaje da  koncepcija medijske pismenosti nije jednostavna stvar i ona je ona u stvari odnos prema liberalnom kapitalizmu. Libertarijanski model, smatra on, je odavno na kolenima i on se danas sasvim neupitno može zvati – propagandni model. A propaganda i slobodno informisanje se poništavaju.

Stanje na terenu – potvrda o neophodnosti uvođenja predmeta o medijskoj pismenosti

Za potrebe ovog teksta, sproveli smo mini istraživanje u kojem je učestvovalo 48 đaka iz Surdulice, i 50 đaka iz Vladičinog Hana. Jedan od važnih nalaza je da većina učenika prvog razreda gimnazija u Surdulici i Vladičinom Hanu još uvek nisu upoznati sa pojmom medijske pismenosti.

Gimnazijalci u nedovoljnoj meri upoznati sa pojmom medijske pismenosti; foto: printscreen

Jedan od razloga za ovakvo stanje stvari, prema rezultatima našeg istraživanje jeste taj što im predavači, osim na časovima građanskog vaspitanja, nisu govorili o ovom pojmu. Ovaj podatak sam po sebi dovoljno govori o opravdanosti i neophodnosti uvođenja medijske pismenosti u školske programe.

Profesori nisu pobornici teze da je medijska pismenost korisna; foto: printscreen

(Ne)poverenje ka Internetu

Rezultati našeg istraživanje takođe ukazuju na to da je učenicima u Vladičinom Hanu  primarno sredstvo informisanja internet.  Ono što svakako zabrinjava jeste da veoma mali broj učenika proverava informacije iz  više izvora, odnosno ne dovodi u sumnju informacije koje dolaze do njih putem ovog različitih platformi na internetu. Mada se niko u hanskoj gimnaziji nije odlučio za predmet „Jezik,kultura i mediji“ koji je od prošle školske godine uveden, smatraju da  bi im bilo od značaja da ipak slušaju ovaj predmet.

Surdulički gimnazijalci se takođe prilikom informisanja oslanjaju prvenstveno na  internet.  Nalik na svoje vršnjake iz Vladičinog Hana, ni oni nemaju naviku da iz više izvora proveravaju informacije sa „mreže“. Oni pak tvrde da ne veruju svemu što pročitaju, vide ili čuju. Za predmet „Jezik,kultura i mediji“ bi se opredelilo više od polovine učenika ukoliko bi to bilo realizovano u njihovoj školi.

Činjenica je da ovi mladi ljudi provode dosta vremena na internetu i da su „zatrpani“ informacijama, te je veliki problem što ipak nemaju svesti o tome koliko je važno da dekodiraju poruke na pravi način. Kako bi bili sposobni da kritički pristupe, tumače i vrednuju medijske sadržaje, za početak je bitno da im se govori o ovom pojmu, a onda i o njegovom značaju. Profesorka Marija Vujović navodi da je sve povezano sa medijima, da svi treba da budu svesni koliko je značajna medijska pismenost, kao i to da bi na tome trebalo raditi već od predškolskog uzrasta. Takođe je istakla značaj kadra i rekla da bi ovaj predmet trebalo da predaju isključivo obrazovani novinari ili komunikolozi.

Medije je nemoguće zaobići u procesu sticanja znanja. Tom prilikom ne sme se zanemariti medijska pimenost. Kako bismo se zaštitili od manipulacije važno je da shvatimo suštinu medija i da razumemo medijski sadržaj. Sve većom distribucijom informacija treba da budemo obazriviji i ne dozvolimo da nekritički konzumiramo sadržaje. Jedno od rešenja koje bi dalo rezultate, za početak može biti podizanje svesti o ovom pitanju, koje sa bržim protokom informacija postaje sve bitnije za našu svakodnevicu. Deo odgovornosti pripada, bez pogovora, i onima koji te sadržaje kreiraju.

Od čega/koga zavisi?

Rezultati jasno ukazuju na naophodnost uvođenja medijske pismenosti u sve škole, međutim naši sagovornici se ne slažu po pitanju tajminga kada bi ovaj predmet stvarno mogao da postane obavezan školama.

Nino Brajović misli da su šanse realne, jer je naša medijska zajednica prepoznala značaj toga, ali i zato jer postoji podrška Ministarstva kulture i informisanja i Ministarstva prosvete. Ipak smatra da je potrebno je da se još neke stvari poklope.

Približavanje Srbije EU je važno, ono ubrzava mnoge promene. Naravno, uvođenje ovog predmeta zavisi i od spremnosti Ministarstva prosvete, Zavoda za unapređenje obrazovanja da donesu kvalitetne nastavne planove i programe, i naprave odabir predavača.“. Brajović dodaje i da se UNS na sastancima Komisije zalaže da takav predmet treba da postoji i u osnovnim i u srednjim školama i da u radnoj grupi za izradu Strategije niko nije imao rezervu prema uvođenju tog predmeta u školski sistem.

Profesor Reljić, sa druge strane, problem upravo vidi u nesamostalnosti ministarstava. Kako kaže, naša ministarstva ne odlučuju po potrebi društva i ne odlučuju sama – ni u odnosu na višu izvršnu vlast, ni u odnosu na uticaj spolja, sa Zapada. Desiće se u jednom trenutku, možda za nekoliko godina, kada nekom političkom faktoru bude trebalo”.

Reljić problem vidi i u potpunoj nesamostalnosti u donošenju odluka naše države, „kad nas ključne evropske zemlje ne bi gledale po onom američkom uputstvu Do what we say, not what we do, to bi ovde već bilo“, tvrdi Reljić i dodaje, „nažalost više zavisimo od aktivnosti nekih nevladinih akcija nego od razumevanja koliko nam je nešto zaista potrebno. To je prosto jedna inercija. Ne verujem da bi iko od ljudi koji mogu da utiču bio protiv, jer to i njima deluje „in“, ali takođe ne verujem da bi se iko od njih za to založio više od jednog razgovora uz kafu, ako se na njih ne vrši pritisak sa mesta za koja oni znaju da su moćna.”

Posle svega ključni dokaz da je medijska pismenost u školama  neophodna i opravdana jeste neinformisanost mladih o ovom pojmu. Ona je od velikog značaja za učenike u smislu kvalitetnog informisanja i prepoznavanja različitih oblika manipulacije.

Međutim, kao što smo mogli da vidimo, neke škole su još uvek daleko od uvođenja ovog premeta, dok je u nekim on sastavni deo programa, što je jasan pokazatelj da se ne radi o sistemskom radu i da je neophodna mnogo bolja koordinacija nadležnih institucija kako bi se medijska pismenost našla u obrazovnom programu svih škola u Srbiji.


Individualne inicijative

U okviru Grubb centra u Nišu, ove godine je jedna od tema edukacije bila i medijska pismenost. Edukator u Grubb centru, koji se bavi unapređenjem školovanja i integracijom mladih Roma, Aleksandra Aleksić ističe da im je medijsko obrazovanje bio jedan od najzanimljivijih predmeta, s obzirom na aktivno učešće u diskusiji:

Smatram da je medijska pismenost ne samo potreba, već nužnost doba u kome živimo. Razgovorom o medijima i njihovom uticaju trebalo je podstaknuti razmišljanje o njihovoj (zlo)upotrebi i probuditi potrebu za informisanošcu prilikom korišćenja društvenih mreza. U eri kada su društvene mreze dominantni vid komunikacije, biti medijski pismen je imperativ jer pomaže u donošenju ispravnih odluka prilikom njihovog korisćenja, zaključuje Aleksićeva.

Naslovna fotografija: Tobias Albers-Heinemann

Kako je tekao proces izrade studentskih radova saznajte od autora u videu ispod:

Ovaj tekst izrađen je u okviru projekta “Budućnost slobode informacija u Srbiji” koji sprovode Partneri za demokratske promene Srbija (Partneri Srbija).

Оvaj tekst proizveden uz finansijsku pomoć Evropske unije. Sadržaj
ovog teksta je isključiva odgovornost autora i ne može se, ni pod kojim
uslovima, smatrati odrazom stavova Evropske unije.

Published inStudentski radovi

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Skip to toolbar